Priče o zimi za čitanje u osnovnoj školi. Priče o zimskom Zhitkova Boris i Jurij Kazakov.

 Zimske priče za djecu

 B. Zhitkov. Mećava

 Moj otac je sjedio na podu. Moj otac kada i sam održao. Stave šume razbacane, njegov otac prekorio me chortyhavsya: Šteta ga, ali nisam imao dovoljno ruku.
 Odjednom uchytelsha je Maria Petrovna - srušiti svoje u Ulyanovka: pet milja, a cesta je dobra, Katana - to je bio na godišnjem odmoru.
 Pogledao sam okolo, gledam Maria Petrovna, a njegov otac uzvikivali:
 - Znači li zadržati! Otvori usta!
 Majka kaže:
 - Sjednite.
 I Marija P. strogo pita:
 - Možete li mi reći: sretan ili ne?
 Otac bradom kaže:
 - Nitko ne nosimo! - A motke prokletstvo je jači od bivšeg.
 Maria Petrovna vratio - e vrata. Majka je bacio šal i ono što je iza njega.
 Također sam to sramota mislio. Cijelo selo zna da je kupio novi par, dvije kobile, te da imamo sanke grad.
 Majka se vratila ljuti:
 - Go kola danas živi duhom1! Ja ću zadržati. - Me gurnuo i sjeo na bačvu.
 Vidim moj otac šutio. Skočio sam i počeo povlačenjem na svoje čizme. Dnevni ručno izrađene spremni. Požurite, a onda odjednom predomislio oca?
 Upregnuta sam nove kobila u urbanim sanjkama, peludna navalyv na nogama, sjedio ispred bočno, forsysto i zaskrypiv sanjkama niz ulicu izravno u školu.
 Dan je bio sunčan, to boli gledati na snijegu - kako se sjaji; Par hrana i pravo kobыlke zvona. Samo knutovyschem2 u prednjem Tap - oh, kako će se podići na galop! - Mladi ljudi imaju samo.
 Devil sam pidkotyv se uchytelshe ispod prozora. Pokucao na prozor, vikanje:
 - Objavljeno, Mary P.!
 Već sljedećeg saonice nepokolebljiva oči rukavice - rukavice batkynы i zdrave ruke izgledaju kao veliki.
 Maria Petrovna plače na vrata - vrata par, a ona je - kao oblak.
 - Idite pohriysya - vrišti - dok smo odyahnemosya!
 - Ništa, - kažem - mi smo naviku imati.
 Na vrh sanke, shleyu ispraviti, posvystыvayu. Što? Petnaest godina, čovjek ima dosta brzo.
 Ovdje su otišli Maria Petrovna i Mitka. Ona joj je vezao Mitka - oči ne mogu vidjeti. Sve u marama, napa, kaput stranca na pod, jedva govori, zbunjen i ne mogu vidjeti cestu. Uchytelsha svom zaveslaja. I on je trinaeste godine. U ljeto smo igrali, borili; Rekao sam mu Sjećam nakostylyav. Bio je posramljen što je tyutey zakutaly, rozhribaye napa rukavice, a ja namjerno mu noge u sijeno punjenje Cover armyakom:
 - To će biti toplije.
 Skočio prema naprijed, noge razmaknute, okrenuo:
 - Naredba Touch? - A pozvonio na cestu.
 Škripu trkača - čvrsto snijeg hladan.
 Pet milja Ulyanovka trenutak smo stigli. Maria Petrovna Mitko je rekao:
 - A zar ne Dumpty - NAPA, zastudyshsya!
 I pokrykyvayu u kobila.
 U Ulyanovtsi su ostali tamo uchytelshy, a ja sam otišao u njegov ujak.
 Čak i sunce nije otišao, pošalji mi - idi.
 Ulianovka, moram reći, sve je u bazenu. I po pustinji; na sto milja.
 Ujak je pogledao prema vratima i rekao:
 - Eto, vidite, kad spina popryatalos vrana, crna se na snijeg umostylos - izgleda, ako je korak zadulo! Već ide - tako Valya teško, možda i klizanje.
 - Pa, - ja kažem - pet milja. Happy! - I otmahnul kapu.
 Dok upregnuti sve uchytelsha Mitka kutala, tražiti - bilo je sivo. Ali sam dotaknuo i susret stric ide polushubok u opashku.
 - Nemoj ići - kaže - po noći! Će ostati sve do jutra.
 Plakala sam namjerno tako uchytelsha nije čuo da je ujak kaže:
 - Pa, Obožavam maternicu. OK! Hvala vam!
 I stobnuv konje brže od njega.
 Imamo s vezom. Ovdje je jednak pustinju i puše pozemka, konji prsima osvaja snijeg. I na trenutak pomislio sam: "Ah vratiti? "I sad kad je gurnuo: čovjek ne boji; Ovdje je, recimo, dječak, a zatim otići - uvozi i dom. Pet kilometara. I pidhlosnuv konje i zabavno uzvikivali:
 - Pa, ne spavati! Shevelysya!
 Poslušajte što su konji gazi, fino pretukli - Ne prekrivene snijegom, tako da ceste. I oko ne može vidjeti gdje cesta: pomete dno i neba zapamorochylas. I Pidhlosnuv slavno, ali prsa su mu potonula, ne bi bilo grijeh.
 A onda Maria Petrovna vratio s maramama, kaže:
 - Možda se, Kolka? Vidiš!
 - Što - kažu - pogledaj tamo, pet milja. Vi sjedite i ne brinite. - Poslao sam joj kaput na krilu.
 Tu je samo manje od jedne milje od Ulyanovka u vyselki pet kuća na cesti. Pa idem i zanošenje ovdje. Nagomilane planina. Volim crtati, vidim - kasno. Flip će - neće slomiti pol. Odvezao sam se do. Sam je skočio, struka u snijegu, konji uhayu grubi glas. Oni će, a onda suza vidhekayutsya naprijed.
 Leteći snijeg; kao rijeka, valjati moj kobilu. Pas zatyavkala moj vapaj. Baba pogleda van - katsaveyka na glavi. Stajao - u kući. Gledam: muškarci idu polako kroz snijeg. To je sramota osjećao sam se. Ispada da ja ne mogu. Gurnuo sam da je urin sanjkama, nahlestыval konji požurite premjestiti ljude, ali konji su. Muškarci prilazi.
 - Prestani, ne loviti budalom, vыpryahat potrebno.
 Ja ih koristi. Krhki starac. Rozpryahly konje. Uchytelshu i Mitka nosio u naručju. Vyvernuly saonice - četiri komada onda gle!
 - Ostani, - rekao je - tu osvaja na terenu.
 - Pa, - ja kažem - uchytelsha neka znaju, a ja ću, jednom sam vozhzhatsya! - I svežanj. Ruke su zamrzavanje, smrznute trake - stalak za sunčanje. - Ja ću - i zemlja: - Kažem.
 I stara:
 - Dobro, ja vam to kažem - gledanje i zapamtite: vas sam nazvao, moj grijeh nije tako daleko.
 Sjedio sam na kutiji.
 - Pa, - plakala sam - ide? - Uzeo je uzde.
 Selo Maria Petrovna. Dotaknuo sam i pogledao oko sebe. Stari je stajao među ceste i uzvikivali mi:
 - Vratite se!
 Jedva sam čuo preko vjetra. Bez lovačkog konja dotaknu. Oh, vratiti?!
 - A, prokletstvo! Otišao sam! - Izlanuo sam ja šlag konje. Skočio. Pogledao sam oko sebe i ne vidim nikakve građevine ili ograde - bijeli kalamuttyu prekriveno iza.
 Ja jahao očajnički naprijed, a to je konji već su gaziti tiho, i vidio sam da je zahruzaet pješice. Držao sam se i obluchka puzhalnom poked u snijegu.
 - Što je? Što? - Vspolohnulas Maria Petrovna. - Gone? Bojao sam se za to.
 - Što je tu za strah? Ovdje je, draga.
 I staviti na pola legla u snijegu.
 - Pa, uzeo riskirati! - Izvukao sam uzde.
 Konji otišao trčati oprezni.
 A sad vidim da je već kuca snijeg s neba, njegov vrh je vjetar kruži, kao što je to i očekivati ​​mećava da sam pokojnog od vыselkov. To, nažalost, namamio i uhvaćen. A onda sam otišao hladno, otišao! Uhvaćen i znati gdje smo, a ne zamete zamete smrt, au žurbi, i zavijajući, au žurbi.
 - Što je? Što? - Uchytelsha vrišti.
 A ja ne kažem: ono što postoji? Zar ne vidiš, oni kažu da je? Blizzard namamio u zamku. I ja sam isto glupa, vozio ravno ovdje. Kraj sada!
 Sjetio sam se starog čovjeka koji je stajao na putu vjetra što ju je potreslo: "Vratite se! »
 Odjednom Mitka zavijao, urlao rika, neki strašan glas, a ne njegov:
 - Povratak Povratak! Oh, natrag! Ne želim! Nemojte se! Dakle! - I postati crv upletena u njegovu navijanje.
 Njegova majka drži; ona tuče, razbija i urliče, urliče kao groblja, suzenje kapuljaču.
 Uchytelsha njega
 - Mitya! Mitya! Dakle, u istom stvarnosti, a što je to? Mytechka! - I ja sam povikao: - zauzvrat, Turn!
 I rukovali ići. I zasmykav uzde. Vjetar bičevi, slezyt oči proklet od snijega. I gorke suze i to Mit'kin rika, a ona ima glas molitve. A gdje je vratiti? Svugdje jedna stvar: snijeg i snijeg. Podizanje podiže i osvaja i pretvara se u nebo.
 Odjednom uchytelsha pognut mene, čujem vrištanje uho:
 -Pusty Konji, neka ih vyvezut, neka ih!
 Bacio sam uzde. Konj korak ulijevo.
 Uchytelsha nalaže:
 - Loshadushky! Lovely! Miles loshadushky! No, što je to? Gospodine!
 Okrenuo sam se od vjetra, gledao, oni Mytkoy Snjeguljica, bijela kao snijeg oblikovani. Izgledao je - i ja sam isto. I uyavylosya mi se da će nam donijeti zamete, a onda smo pronašli tri zamrznuta i sjedi u saonicama uvijen. I ne daj Bože da ostane živ - koji je zamrznut, uništen. Opet stara prychudylsya: "Pozvao sam vas, niti za moj grijeh, što god." A sada još neće doći.
 Odjednom sam vidjela da smo prešao na stazi. Pogledao sam - od naših sanke od bodovanje, trag. I vidio sam kružiti konje. A gdje su vyvezut? Tjedan smo, otac je otputovao sva vremena župa karticama. I zgrabi snop sijena, tkane pletenicu, suze utoptav u snijegu. I ovdje opet smo prešao na stazi, a tu je, moji kompresiju, palicama, i nije imao vremena da se pokrije; Ovdje ćemo se vrtjeti na mjestu. I odjednom sam shvatio da se sto milja u ovom mećava ići, kamo otići i dolaze, sve isto, bez obzira koliko je svijet bio ništa drugo nego snijeg i saonice naše.
 - Pa što? Pa što? - Pita uchytelsha.
 - Kružiti - kažu - neće ići, ne znam.
 A ona je počela plakati. I ovo je mjesto gdje sam udario, ja sam učinio! Ruševna, srušene kao ubojica. Htio sam sići i trčanje, trčanje - neka mi zamrznuti, neka zamete glavu, prokleti me na sve!
 Odjednom Maria Petrovna je rekao:
 - Ne brinite, mi ćemo biti ovdje cijelu noć. Možda nekako. Već zajedno kad to
 I tako, kaže tiho. I ovdje, kao što sam ušao. Zaustavio sam konja. Suze.
 - Polezayte - kažu - ti, Maria Petrovna, s Mytkoy dolje, ja ukroyu imati. Polezayte, kažu rad. - Počeo sam rake sijeno. Kao da nisam bio sve teško pa sam otišao.
 Pogledao sam, da sluša, penje i Mitka tamo bih bio poslan. Skorchylys tamo. Imam sijeno armyakom podotknul okolo, a odmah prekriven snijegom sa snijegom na vrhu, ali znam da su tamo i oni su toplinu poput moje djece, i ja sam njihov otac. A ako dolaze u obzir. Vjetar puše u uho, izvukao sam se na stranu poklopca i sjetio: za lijevo uho njuška me dok sam vozio vыselkov. Blow ga upravo sada u, a ja ću otići natrag: ne više od jednog kilometra sam odvezao, ne može biti da je više, onda bi trebalo, ove ograde da bude.
 Vozio sam konje i otišao dalje. Idem desno uho na vjetru. Čuo sam nešto vrišti Maria Petrovna saonice jedva čuje glas jedne milje. Otišao sam:
 - Ti što? Piditknuty?
 - Polazak ne od saonice, Nikolka - kaže - ne ostavljajte, draga, zatim željeza pohreeshsya. Hooke na konjima, tako sam čuo.
 - Pa, - ja kažem - ne brinite.
 "Ništa - Mislim - da tamo žive."
 Vidim konji su jer je trbuh u snijegu. I otišao naprijed.
 Sam je na saonicama ozyrayusya - ne izgubiti. Konji podigla glavu, gledajući me postrance, promatrajući. Vidim da sve više i više snijega. Tiho sam počeo kolaps u vjetar. Mislim, ovaj snijeg, a ja ob'yidu. Samo ću se vratiti na vyselki - šator opet.
 I ja vidjela ne bi se vyselkah. Ako se ne ići niz vjetar, on mora biti Emelyanka i sedam milja natrag. I sam i vidio vjetar, snijeg je manje - moramo se hrebtynu - vjetar puhao snijeg.
 I ja sam tako, neće ići naprijed i natrag na konja. Veda je uzde. Prođite mogu vidjeti saonice i konja opet, vodeći ih. I ići zajedno s konjem, ona diše toplinu mi, vidduvayetsya. A opet, ne mogu otići u vjetar - snježnih nanosa ispred; Otišao sam - i ja dojke. Samo znam da hrebtynoy otići, ali postoji klanac, a nakon Ravine Emelyanka. Konj mi preko ramena i stavi joj glavu tako da drži, nije dopušteno. I tiho kažem: "Evo, ovdje Emelyanka" - i namjerno bič očituju da je bilo više siguran da je ovdje.
 Idem ja zatvoriti s konja, i odjednom se činilo mi se da idemo stoljeće, a mi smo nigdje, a ne Emelyanky ne, a mi nismo tamo, i uvijanje zna gdje. A onda Maria Petrovna gurnuo.
 - Gdje, gdje si ti, Nick, Nikolka? Što nisi čuo? Dajte glas! Idi pohriysya sam ostati.
 - Što je? Što? - I vrištati. - Sjedni mi ništa.
 Mahnula nešto:
 - Wear, stavite sjenilo, Nicholas!
 Nisam ni činiti čudno onda da me zove Nikola. To Mitka s kapuljačom.
 Opet, udario me, "Nije doći do Emelyanky! Ja sam tvoj razarač! »
 Nisam htio kapuljačom, moram prvo zamrznuti. Ja ću zamrznuti i pronaći ih na životu.
 Ona viče:
 - Uzmite ga i baci ga!
 A vidim da je bacanje.
 Uzeo sam obmotavsya. Dajte as'll zamrzavanje. On je odlučio da se vrati u Emelyanku probati. Sada je malo iza trebao biti. Sunuvsya i legao u snijeg kao vodu. Odjednom sam osjetio hladnoću, sve se tresla, samo pogodak mi je, ne mogu to učiniti; Mislim da moje razderhaet komada trese. Da, mislim, zamrzavanje. A tko je znao da je tako imam ponor? I to je tako lako i jednostavno, iako, još uvijek se vratiti tamo. Otišao sam na drugu stranu. Sve na sanjkama osvrnuti i vidjeti me na konju. Vidim da je manje snijega; noga je težak. I odjednom otišao, lijeva noga ispod i sve što sam uspio, i letjeti, ssovыvayus duboko - i tama. I ja stojim na nešto, i tiho, jedva čuje šuštanje nadzemne mećava. Kao što je grob.
 Dotaknuo sam - uske i oštre kamenje okolo. I shvatio sam da sam uspjela dobro. Dig u nas ljudi bunare u pustinji za njezinu vezu. Uske, Truba, a okrugli kamen učio da ne polažem.
 Bio sam još uvijek trese, poderao sve hladno, a odlučio sam da je sve izgubljeno, i ja zamrznuti ovdje, neka mi popuniti sa snijegom. Plakati i umrijeti ovdje, i oni nekako, možda čak i doživjeti jutro.
 Skorchyvsya i sjesti. Ne znam koliko sam dugo sjedio tako. Prestala sam da tuku mene hladno, osjećao sam se toplo u rupu od naglog I spohopyvsya! Dakle zamislili, kao da su u saonice, pa im zamete snijeg - konje i saonice, a Mitka P. i Marija. Vydryapatysya, izaći! I ja sam počeo penjati po stijenama do razmaka stopala, skrebus ruke poput žohara. Izašao iz posljednjeg srce i stavi natrag na snijegu. Zavijanje mećava, snijeg leti pjene.
 Skočio sam, i ne postoji ništa - nema saonice. Trčim - Ne. Izgubljena i sada je sve izgubljeno, i ja sam jedan, i oblici, tuče snijeg. Zley još Blizzard vzmыlas, dva koraka ne vide.
 Plakao sam sve glas, bez prekida; stoji u snijegu do koljena i sve Oru:
 - Hej! Ho! Da! - Vыkrychu glasno i leći u snijeg, neka ga - i kraj.
 Samo dah i iznad uha čuju:
 - Hej, Nicholas!
 Zatresao se, čini mi se da sam bivši šuma strava povikao:
 - Go First!
 A onda je pogledao saonicama konji stoje caked snijegom, a Mary P. vrijedno, bijela, mutna, a vjetar tripaye njezina podjela. Upravo sam se probudio.
 - Polezayte - kažu - idi.
 - Ne odeš - vrišti - ne! Uspon na saonicama nekako. - Isto, jedva sam vidjeti kako stoji na vjetru.
 - Uspon, vožnja. Znam o nama.
 To košta.
 - Lisieux - ja kažem - bit Mitko toplije, a ja idem, neću zamrznuti. - I to gura na saonice.
 Otišao sam. Ponovno sam dotaknuo. I sam počeo razmišljati o tome da je upravo ovdje i sada, is'll dobili negdje. Gledam i vidim mećava, visok zvonik ovdje, sada, kroz snijeg ispred nas, visok, bijele. Sve crkva Sv.Stjepana i ako čujem. Odjednom vidim osobu ide daleko naprijed. I hostryakom napa isplažen.
 Plakala sam:
 - Ujak! Ujak! Hej, Uncle!
 Maria Petrovna gurnuo saonice.
 - Ujak! - Prestao sam konje i da mu u susret.
 To je bacanje kamena na granici u koloni i oštro gornjem zatesan. I činilo mi se daleko.
 Nazvao sam konje, a oni otišli sa mnom kao pas.
 Stajao sam pored stupa, a nešto osjećao sam se kao da sam dobio puno. Držala na konju, a čuo sam, kao što se bori malo tresti. Otišao sam pomiluje njezino lice i odlučila: dati sijeno. Izvukao saonice hrpu ruku i počeo guranje konja. Oni pruži prema naprijed, i vidjela sam mladu drhtave noge, umorni. Predstave nogu naprijed i potres u koljenu. I Suyu, Suyu im sijeno; uzeo pod, držeći da je vjetar ne povraćao. Oni na kraju snaga, a onda je sve izgubljeno. Ja sam hranio i milovao. Dobio sam dvije torte da mi je stric dao. Oni su zamrznuti, kamen. Držim ruke konja Pinch i držite zube i isprekidan, i vidjeti - ljuti što držim vrlo krhak.
 Stajao nas.
 Ja sam okrenuo na saonicama - prekriven snijegom i njihovoj strani nakon snijega top rolama.
 Upravo sam uzeo konja po uzda - otišli su obojica zajedno, a ja sam rekao ništa. Idem između njih, držite na stup, a nas troje ide. Tiho ići. Ne provode - čak i oni mogu pratiti samo. Idem i ništa ne mislim znam da smo nas trojica, pa sam mare; Slušam što vidduvayutsya. Nije ozyrayusya na saonicama i ask'm bojati.
 Odjednom zid ispred mene, malo stup ne uperlysya. I odjednom smo sve tri
 Bio sam zapanjen. Ne sanjala?
 Puzhalnom poked - ograde!
 Hit čizme - ograda zajednice!
 Kao da je izbila u meni.
 I sanjkama na:
 - Maria Petrovna! Stigao!
 - Gdje?!
 Mitka sa saonicama valjane, zbunjen, bio je na četiri vrište za svoju majku:
 - Gdje, gdje?
 Tko zna! Stigao!
 Stranice: 1. veljače